Rijeèi    

J. pripovijeda da njezin sin, koji je vrlo štedljiv, štoviše, prava  cicija kad je rijeè o novcu, veæ neko vrijeme redovno udjeljuje  novac jednom prosjaku u pothodniku. Iako kod kuæe i dalje  skriva od svih svoje ušteðene forinte, dapaèe, u najnovije doba  èak i kljuèiæ kasice svako toliko sklanja nekamo drugamo, samo  da ne dospije u neovlaštene ruke. Meðutim na povratku iz škole  svaki æe put zastati pokraj prosjaka i dati mu novèiæ. Prosjak je  stariji, prosijed èovjek, s naoèalama na kojima je jedno staklo  razbijeno po sredini, zapravo mu je popucala èitava površina  leæe, kao da se u njoj zamrznula pauèina. I drugo mu je staklo  mutno, bilo zbog prljavštine bilo od osušene pare. Kad starac  ugleda djeèaka, veæ mu se izdaleka poène osmjehivati, a nakon  što odjekne zveckanje sitniša, poène sve glasnije redati za njim  svoje dobre ¾elje: Nebo ti dalo mnogo sreæe, snage i zdravlja!  Budi sretan i jak! Neka ti se ispune sve ¾elje! 

J.-in je sin sve donedavna nosio naoèale, a nema tome pola  godine da ih se, zahvaljujuæi lijeènikovu mišljenju, napokon  riješio. Mo¾da se ni sam još nije naviknuo na svoje novo lice  bez naoèala.   

Cigareta    

Prodavaèica u bijeloj kuti i s pregaèom, cupkajuæi u papuèama,  puši pokraj zgrade trgovine ¾ive¾nim namirnicama, stojeæi  na vrhu stuba ispred vrata s natpisom “skladište”. ®ena je to  obojene riðe kose, u¾asno ru¾na lica, sitnih kostiju i pognutih  leða. Na kuti su joj mrlje, a zelena joj plastièna pregaèa kruto  visi ispred trbuha. 

Pote¾uæi vruæi dim, uvlaèi ga punim pluæima, a ruku tada,  zapravo prste, kao da na tren zaboravi ispred lica pa naèas  zaklopi oèi.   

Volja   

Spavati je dobro. ®elio je još jedino to, spavati i ništa više: napola  se razbuditi, lagana tijela i omamljen kao rekonvalescent, pa  odmah zatim ponovno usnuti, bezbri¾nim i dubokim snom.  Riješiti se konaèno tijela.    

Paprika    

Postoje ¾enski gradovi, kao što postoje i muški, a za neke æe  se tek nakon dugotrajnog motrenja ispostaviti kamo ih valja  svrstati, kao što, dapaèe, ima i gradova koji æe s vremenom  promijeniti spol, pri èemu katkada odluèuju sitnice: Budimpešta  je, primjerice, jedna napola uvenula tu¾na dama koja katkada  posegne za svojim zalihama šminke, pribere se, što svatko mo¾e  uoèiti baci li pogled prema Dunavu ili na šikaru Margitina  otoka, ili na budimska brda ispupèena poput grudi, a ¾ena æe  uvijek znati da se muškarac hvata igrajuæi na njegov ¾eludac;  mora se hraniti ta beštija, a evo, Budimpeštani vole jesti giros,  u to nema sumnje, mo¾da je to zbog vjetrova koji pušu s juga,  no prije æe biti da je zbog sjeæanja na nepregledna stada ovaca u  Velikoj nizini, kao što nije iskljuèeno da ga naprosto vole zbog  okusa; uostalom, gírosz je postala standardna maðarska rijeè,  pa æe se Maðar uredno hraniti gíroszom, pisanim s prijeglasom  na i i sa sz na kraju, uz prilog od usitnjenog kiselog miješanog  povræa, vrhnja i kalocske paprièice, tako je, ako veæ peèe, neka  to bude dvaput. Što se toga tièe, nedvojbeno se najbolji giros,  odnosno gírosz u gradu mo¾e kupiti na kri¾anju Ferencova  kru¾nog bulevara i Ceste Üllõi, barem Attila tako ka¾e, a ako je  netko, onda je on svakako pozvan da se izjasni o tome, napose  zato što je posljednjih godina marljivo provodio istra¾ivanja;  dapaèe, ima èak i kartu grada na kojoj bilje¾i dobivene rezultate.  Osim toga ima sto dvadeset kilograma i meso¾der je, dakako,  Attila, a ne taj zemljovid. Sve što je iskusio i vidio unosio je  kao struène nalaze, ocjenjujuæi pritom kakvoæu svakog mesa i  svje¾inu svih peciva, pa je tako kod njega giros isplivao na sam  vrh ljestvice, postavši glavni odlikaš razreda dok su tamo vani  na Cesti Ülõi tutnjala kola, pred zidovima negdašnje vojarne  lebdjele izmaglice modrih ispušnih plinova, u pothodniku bila  širom otvorena vrata javnog zahoda pa je mogao uniæi tko god  je htio ako je imao za to volje, jer smrad neæe zadr¾ati ni šarene  izolacijske vrpce nalijepljene na dovratnik, a zadah mješavine  klora i mokraæe miješa se s propuhom koji struji iz tunela  podzemne ¾eljeznice. Nekoliko koraka dalje Cigiæi nude friško  ukradene paprike, karanfile i rajèice. Imaju oni vrlo razgranatu  mre¾u, dolje u pothodniku prodaju samo cure i ¾ene, vièuæi i  njišuæi bokovima, prepreèujuæi put prolaznicima, a gore na vrhu  pokretnih stuba stra¾are muškarci kako bi èim se na kru¾nom  bulevaru uka¾u pandurske šapke, smjesta digli uzbunu, a tada  u pravilu nastane strahovita strka, ¾ene osvanu na površini s  vreæicama i sanducima kao da su pokisle ribarice kojima nikako  da se poveæa, ali ni smanji dnevni ulov; znaju one katkad jurnuti  sve do Muzeja za umjetnost i obrt, gdje æe ih iza ¾eljezne ograde  zamišljeno promatrati kameni Ödön Lecher koji tamo uporno  sjedi, a muškarci pak nahrupiti pred kino kao da se zanimaju  samo za plakate, jer ih intrigira što se upravo premijerno igra.  Peèenjar girosa je Grk, što æe se, naravno, ispostaviti tek kad  progovori, inaèe je isto tako stodvadeset i nešto kilaš i blago  proæelav frajer s dojmljivim brkovima kao svaki pravi Maðar,  samo što kod njega u sendviè kao prilog ide jezièna lekcija; na  zidu su iza njega grèki kapitel i grèka slova izrezana od papira  te namaljani prozorski okvir koji se nikamo ne otvara, a iz  Videotonova radija trešti buzuki. U izbici straga djevojèe od  jedva tridesetak kilograma po èitav dan èisti samo luk, a uz  tinjajuæu se ¾eravicu vrti ovèetina; pritom se majstor girosa, dok  kobasièastim prstima razmièe pecivo, stalno prenavlja: bokiæ,  izvoliš kaj?, ka¾e dok mu se znoj cijedi niz èelo, zatim produ¾uje  dalje niz dlakav vrat, sve stavljam?, sve kajhoæešimaš?, raspituje  se, a Budimpeštani mu presretno uzvraæaju da, da, sve kaj god  imaš, kao što æe to reæi i Attila koji se, najnovije, navukao na  obilaske Ivanove bolnice uporno pokušavajuæi istrijebiti svoje  bubre¾ne kamence. Obiteljsko je to naslijeðe, ka¾e, kod nas  svatko prije ili poslije poène skladištiti u svojem bubregu bar  pokoje zrno pijeska ili pr¾ine, no èešæe æe se to zbiti prije nego  poslije; tako je to i kod njegove sestre, majke, pa i oca, to je zbog  vanjskog svijeta, reèe, zbog onoga što po¾deremo kao zagaðenje,  a nikada se neæe razgraditi, nego se talo¾i tako da se ni puškom  ne mo¾e raznijeti; evo dokaza da tvar stvarno ne išèezava, ali  se i ne pretvara, zato mu kao krajnja mjera ostaje samo da ode  pod no¾. Meðutim èovjek æe prije toga posegnuti za kojeèim,  on, primjerice, jedanput tjedno odlazi na pretrage, a ako nema  sreæe, zadr¾e ga i preko noæi, pa èuva u pid¾ami to svoje kamenje  le¾eæi meðu ranjenima i umiruæima; gle, juèer je, recimo, dospio  u sobu gdje je dva kreveta dalje le¾ao neki slijepac koji je, jadan,  noæu pao s kreveta, a kako se probudio na nepoznatom mjestu,  nije pronašao put natrag, nego je le¾ao na leðima na podu i  vrištao, rukama mlatio po linoleumu i dozivao neka napokon  netko doðe i pomogne mu. Dugo je tako vikao, no nikoga  nije bilo da mu se odazove, a ujutro, kad se Attila probudio,  ugledao je tog slijepca pred zrcalom kako stoji i brije se, sapuna  lice, zatim kist od vjeverièje dlake energiènim potezima ispire  u umivaoniku. Attili nikako nije sinulo da se taj slijepi èovjek  uopæe ne gleda u zrcalu, da mu je to zrcalo koje se naprosto  nalazi iznad lavaboa zacijelo posve ravnodušno jer baš njemu  ne pokazuje ništa; ali ništa zato, Attila se pokupi i odmagli, a  kamo bi nego ravno k onom majstoru girosa s èistim peticama,  daj sve, sve kaj god ima, pritom uporno kimajuæi glavom kao  da to èini na ritam buzukija. Naðu se tako suèelice dvojica od  sto dvadeset kilograma, a vani lebde ispušni plinovi. I paprikic,  osmjehuje se Grk, da, kimne Maðar, ja, reèe Grk, takav je ¾ivot,  neka grize i peèe, pa ako treba, neka to bude dvaput.   

Poslijepodne    

Stajati nemoæno nasred ploènika i promatrati prolaznike koji  hitaju za svojim poslom, stajati i gledati, stajati i osjeæati da  poslijepodne oko mene opisuje puni krug.   

Sloboda    

“Dok radim na zemlji, prolaze minute a da mi glavom ne proðe  baš ništa. Nijedna misao mi ne proleti, premda mi osjetila  budno motre sve što se odvija oko mene. Da nada mnom  proleti vrana, promotrio bih svaku potankost u njezinu letu,  no ne bih tragao za poredbom o njezinu crnilu. Pogledam li  stabla, neæe mi pasti na pamet da listovi imaju ikakve veze s  vjetrom. Jer stabla su stabla, listovi su listovi, a vrane su vrane.  Znam da to ne simbolizira baš ništa, a nije ni poredba, tek  èinjenica sama po sebi.”    

Zrcalo   

Ovo æe putovanje biti os mojega ¾ivota, reèe. Nema tu ni  paralele ni simetrije. Postojim ja i postoji to putovanje, no ja  tu ne mogu ništa, baš ništa: vrijeme u meni uporno zapinje.    

Himera    

Ova kratka pripovijest poèinje u kasno poslijepodne, u doba koje  veæ naginje prema sutonu, kada se sunce još nije strmoglavilo iza  bre¾uljaka oko gradiæa, no gornja su stabla šumaraka veæ srasla  sa sjenama, a zakuci, uski prolazi i ve¾e meðu kuæama kao da  su sazdani od uspomena, a ne od bazaltnih stijena proplanka,  kada se na urlik sirene otvaraju dvokrilna ¾eljezna vrata tvornice  bicikla bodljikava vrha, a vratar s crnom kapom podi¾e brklju  i savinutim zapešæem salutira kako bi se armada na dva kotaèa  mogla šuštavo stuštiti na ulicu, poput vode nakon pranja suða  izlivene meðu busenje trave. Meðutim kada zamre tuljenje sirene,  kobasièar iz mesnice koja se naslanja na stari hotel natakne na  glavu šiltericu i, golemim se dlanovima naslanjajuæi na pult,  osluškuje sve glasniju glazbu, jer su ¾ene iz tvornice bicikla za  ljeskave upravljaèe mlijeènobijelom gumenom lastikom prièvrstile  prijenosne radioprijamnike od bakelita koji, ne mareæi baš  previše za poskakivanje po hrapavu betonu, veselo dobacuju  jedan drugome, a glazba im se stapa s onom iz onih brundajuæih  gorostasnih prijamnika s politurom i zelenim magiènim okom  iza prozora, pa se èini kao da iz krvavih oblaka rominja jauk  trublja, tupo bubnjanje, roktanje tuba i zvrndanje èinela; jer  zasviraju kuæe, ulice, èitav grad, poput vatrogasnog orkestra  spremnog na polazak, i odjekuje glazba kao da puše vjetar i sa  svih strana grli ¾upni dvor i crkvu od crvenih cigala, i svaki se  put dogodi isto: jedna od ¾ena mahne glavom u onom smjeru,  eno, tamo je ¾ivio onaj grbavac, ka¾e, a ostale samo kimaju i  puštaju neka se kotaèi s gumom sami od sebe kotrljaju, puštaju  to barem do ugla. Onaj grbavac, jer ga se jedino tako spominjalo. 

Tada mu još nitko nije znao ime, a ni poslije nikome nije bilo  va¾no da ga se prisjeti; u ¾upni ga je dvor, pokupivši ga ispred  krème Kod ðurðica, doveo otac Mihály. On æe nam odr¾avati  gredice, ali i crkveni perivoj, reèe gospoðicama, odškrinuvši  njihova vrata i povevši odmah došljaka otraga, u ljetnu kuæicu,  kako bi mu pokazao krevet, stol, kantu i lavor na stalku, metalni  kri¾iæ na zidu, te mu tutnuvši u ruke bijeli rupèiæ da iz kutova  usana otare sasušenu krv. Bilo je rano proljeæe, blještavo i bez  padalina, iz tla su veæ izmiljele lièinke i prst debele sluzave  gliste, u lavoru se uzgojila nekakva zelena opna, a grbavac nije  èak ni naveèer palio svjetlo, nego je, le¾eæi na leðima, slušao  gospoðièino muziciranje na glasoviru, pri kojem su zvukovi,  poput okruglih vodenih kapi, sjedali na sitne listiæe. U travnju je  poljskom rutvicom zasadio èitavo dvorište, a te je grmiæe vitkih  i razgranatih sivkastomodrih stabljika s rahlim cvatovima sadio  i du¾ šetnice do crkve, pa i po crkvenom perivoju; s prvim bi se  mrakom, ako bi nadolazeæa tmina iz doline donijela povjetarac,  odande nad grad nadvio miris rasutog ljudskog sjemena, ¾uti  bi pelud sipio na tlo, a na otvorenim bi se prozorima lepršavi  èipkani zastori izvijali kao da su ¾enska tijela. Zaspao je na  trbuhu i osluškivao zvuk glasovira. Ujutro, kad je nebo bilo  blještavo i modro poput blijedoplave cvjetne latice, pronašli su  ga zaglavljenog u potoku; dotad ga još nitko nije vidio golog,  no sad su mu se meðu nogama zalijepili struèci trave, rasporeni  mu je grkljan ledena voda isprala u ru¾ièasto, a u nabore je ko¾e,  nagurane preko bijelih hrskavica, neka ruka zataknula granèicu  u cvatu. Prebacivši ga na nosila, ljudi su vidjeli da mu se i grba  rumeni poput ru¾e, kao da je batrljak odsjeèene ruke. Ta bio je  anðeo, utvrdi jedna ¾ena, vrag je to još i sada, otpovrnu druga.  Ugledavši taj batrljak, doktor Pribelszky krenu na kolodvorsku  poštu da u prijestolnicu uputi podulji brzojav, a grbavca u  velikoj tajnosti dade strpati u vreæu i prenijeti u jamu ledane,  nameæuæi svima obvezu šutnje sve dok ne stigne odgovor ili,  što je još va¾nije, nekakva istra¾na komisija. No toga je dana  uzalud èekao; Solyomossi, telegrafist dugih brkova, svako bi  mu jutro veæ izdaleka mahao: poruke nema, nema je ni danas,  i tko bi znao što se sve radi tamo gore u stolnome gradu. A  Pribelszky bi se, prolazeæi na putu s kolodvora pokraj ledane,  zavukao u mali kasino, sjedio tamo i nakon ponoæi pio samo  liker od anisa, jer æe u jutarnjim satima tijelo jedino od toga  postati lakše, a um oštriji, jer to, oèito, ne proèišæava samo  crijevni trakt, veæ i misli. Sjedio je tamo i kada je svanulo sa  subote na nedjelju i zabaèene glave zurio iznad glava konobara  koji su teturali od pospanosti, zatim je naruèio kavu i otišao u  crkvu na glavnome gradskom trgu, zaustavivši se kod kamenog  raspela pokraj bunarova rigala i zagledavši se u blijedomodro  nebo, a onda ušao unutra i sjeo da posluša naputak oca Mihálya  o pokornosti. Uobièajeno citirana Ivanova Prva poslanica bila  je u propovijedi upuæena redovima klupa koji su mirisali na  kolonjsku vodu, na što je doktor Pribelszky ustao, nataknuo svoj  meki sivi šešir na glavu i, zakoraèivši na kockasti pod, tromim  se korakom zaputio prema izrezbarenim vratima, štapom od  trstike gurnuo golemu bakrenu kvaku, a prije nego što je otvorio  vrata, osvrnuo se i lagano naklonio prema gospoðicama koje  su se uzrujano došaptavale te podigavši ruku, prozborio: Sve  je to pitanje kako se što raèuna, rekao bih, sve, jer srce ima i  voluharica, i kuniæ, i pas, pa i krava i konj, kao što ga imaju i  mala djeca, ¾ene i muškarci, a pritom nije va¾no koliko dugo,  veæ kako, jer svako æe srce uvijek otkucati jednak broj otkucaja,  jedino æe mu mo¾da ritam ili naèin na koji to èini biti drukèiji,  pa se zato dogaða da gdjekoji prije, a drugi kasnije otkuca svoj  dio, no konaèan æe rezultat uvijek biti navlas isti, valja ga samo  s pozornošæu doèekati. Nakon toga se osmjehnu, pri èemu  mu zasjaše ¾uti zubi, pa se udalji kroz drvena vrata i, lagano  lupkajuæi štapom po rubu izrezbarenog ploènika, krenu put  kolodvora, s time da sada on mahnu Solyomossiu; išèekivanje  je ionako postalo izlišno, nasmija se i, skrenuvši prema korzu,  zaputi se kuæi, a pod cipelama mu je škriputao bijeli šljunak. 

Ma nema u tome nièega lošeg, govorio je poslije pred crkvom  gospodin ravnatelj Dojcsán, znanje i iskustvo su veæ takvi,  gomilaju se u nama i izopaèuju èovjeka; naime èovjek ih ¾eli  pokazati, no ostavimo li ih da miruju, bit æe probavljeni poput  mekog sira. Rijeèi gospodina ravnatelja Dojcsána ne samo da  su se mogle nego su se i morale uzeti u obzir, jer ako je itko,  onda je on znao štošta i o iskustvima i o prošlosti; ta nije  uzalud bio ravnateljem muzeja i nije uzalud napisao svešèicu  u platnenom uvezu o tajni Maslenkina slavnog pokuæstva, kao  što ni sam nije uzalud bio poput nepogrešiva satnog mehanizma. 

Obièaj mu je bio da se, otvorivši u svojoj sobi unutrašnje  kapke koji gledaju na vrt muzeja i provjerivši stanje u poslu¾iteljevoj  izbi podno stepenica, zaputi prema Villányievoj kavani  koja je sjala na drugoj strani ceste kako bi tamo ispio šalicu  kave, kao što to i prilièi muškarcu s èvrsto uvrije¾enim samotnièkim  navikama, a mladi bi konobari, znajuæi za taj ritual, i  ne èekajuæi naredbu starog Villányia, svako jutro iznosili na  njegov stalni stol pribor i šalicu s vrelom kavom za koju je  Dojcsán toliko puta rekao da ga iz sna izvlaèi u stvarni ¾ivot.  Jednoga inaèe ni po èemu neobiènog jutra tijelo se gospodina  ravnatelja Dojcsána, to veliko, debelo i prekrasno muško tijelo,  zasitilo nametnuta mu reda i osporilo znaèenje netom izgovorenih  uobièajenih rijeèi gospodina ravnatelja. Naime umjesto  da ga okus kave razbudi, ono je najednom utonulo u dubok  san; dapaèe, uèinilo je to tako izdajnièki da to nipošto nije  moglo ostati tajnom, jer ne samo da je zaspalo nego je slatko i  ugodno snivalo. Svoje je lice gospodin ravnatelj polo¾io na  ploèu stola pokraj šalice kave, usta su mu mljackala, pritom je  dlanovima nje¾no milovao valjkastu kanticu, noge zaljubljeno  ovio oko nogu stola u obliku lavljih kand¾i, a èak ni trbušina  koja mu se prelijevala preko bedara nije mogla skriti istinu koja  mu se propinjala u hlaèama. I dogodi se da Villányieva kavana  tog dana bude zatvorena do kasnog poslijepodneva; naime  stari je Villányi, koji je, premda još dobra pamæenja i sna¾na  srca, veæ barem dvadeset godina redovno navraæao na staro  groblje, navukao zastore, zakljuèao vrata, izvana objesio ploèicu,  ostavivši tek jednu svjetiljku da gori, a i nju samo iznad  ulaza, pa su sjedili tamo cijeli bogovetni dan, stari Villányi i  trojica mlaðahnih konobara, te ganuta lica promatrali ravnatelja  muzeja Dojcsána kako u zaljubljenièkom snu grli stol;  Dojcsána koji je svoju knjigu napisao upravo o glasovitom  stolaru, toènije o tajni, o jednoj staroj legendi. Jer bi i stolar  Maslenka, o kojemu je ovdje rijeè, uvijek pa¾ljivo zakljuèavao  svoja vrata, pritvarao prozorska okna i radio pri svjetlu lampaša,  te stvarao pokuæstvo koje ga je proslavilo diljem svijeta. A  tajnu o tome kako nastaju ti èudesno ljeskavi sekreteri, vitrine  i komode opalnog sjaja mo¾da nitko nikad ne bi saznao da vrag  taštine, koji je jaèi od svega, nije nadvladao demone straha i  tjeskobe, a i siæušne anðelèiæe trezvena razuma; no buduæi da  je opet pobijedio, Maslenka se bogme prihvatio, recimo to  tako, mo¾da mrvicu škiljeæi prema vjeènosti, popravka dobrano  naèeta namještaja u glavnoj dvorani gradske vijeænice;  štoviše, neæe ga samo popraviti, veæ æe mu podariti i dotad  nikad viðenu ljepotu. Radio bi noæu iza èvrsto zabrtvljenih  prozorskih okana, a gotovo je veæ bio dovršio ono na što se  obvezao kad gradski magistrat, inaèe na glasu po svojoj nièim  okaljanoj èasti, popustivši sna¾nom zovu znati¾elje i èuvši  naklapanja noænih nadglednika, odjedanput odluèi da tajna  ubuduæe više neæe biti tajnom te da æe ispitati što je istina od  tih zastrašujuæih glasina. Zato su se gospoda magistrati u  praskozorje, poput tatova, prikrali kroz nezakljuèana vrata. 

Bilo ih je jedanaest, barem sudeæi po tome da se ta prièa posli-  je raspredala na jedanaest naèina, a prièalo se da su kroz odškrinuta  vrata uvrebali i vidjeli stolara Maslenku, koji je posve  obna¾en radio nasred dvorane, zadihan, dok su mu oèi groznièavo  sjale; dlijetom je i blanjalicom, no¾evima i èekiæem, a  napose èetkicom za lakiranje rukovao divljim, gotovo grèevitim  pokretima, pritom stalno trljajuæi svoju golotinju i znojem  obliveno tijelo o drvo ili klupe; zamasi su mu bili sve br¾i i  odvratniji, dok mu je moæni ud, kao da je i on bio tek jedan od  stolarskih alata, cmokæuæi mlatio po kiæenim rezbarijama, a  potom poprskao drvo nekim sedefastim lakom, zapravo vlastitim  sjemenom. No nije se primirio ni nakon toga, nego je,  kao kad netko istinski ljubi pa ni poslije senzualnog u¾itka ne  ispušta dragu iz zagrljaja, nastavio raditi; milovao je i mazio  drvo, a ud mu je naoèigled zaprepaštenog magistrata u meðuvremenu  takoðer povratio svoju strahovitu moæ kako bi mogao  stalno iznova lakirati prelijepe klupe glavne dvorane. Stoga nije  èudo što stari Villányi nije mogao zaboraviti da je o tome rijeè  u knjizi zaljubljeno usnulog ravnatelja muzeja, baš kao što ni  Dojcsán nije mogao zaboraviti Pribelszkog, naime sutradan je,  probudivši se iz tog dalekog sna, zatra¾io od kapetana gradske  stra¾e dvojicu momaka od povjerenja te dao pozvati doktora  kako bi, kao što je rekao, u interesu javnog reda i mira mogli  staviti toèku na kraj jednog uznemirujuæeg i nadasve neugodnog  sluèaja. Krenuli su ravno do ledane, nalo¾ili da im se  otvore drvena vrata zakrèena balama slame i, premda cvokoæuæi,  pronašli tamo grbavèevu vreæu, o, da, ali samo vreæu, a  policajci su, iako ruku veæ ljubièastih od hladnoæe, morali vidjeti  da iz lagane vreæe, nakon što su ju rasporili, ispadaju samo  cvjetovi dugih stabljika i blijedomodrih latica, ali svje¾i kao da  su netom pokošeni pokraj potoka, pa su se zavjetovali na  šutnju kao veæ toliko puta dotle, jer zna se dogoditi da èovjek  više nije u stanju govoriti, rijeèi mu se uèine preslabima; zatim  su vreæu, silno ote¾alu od ludoga mirisa cvijeæa, bacili u vodu, gurkajuæi je kolcima da potone do muljava dna. Nakon toga  su, zacijelo vjerujuæi kako je bolje šutjeti o onome što se razriješiti  ne mo¾e, šutke koraèali prema crkvi na glavnom trgu.

I? 

Doktor podi¾e svoj upitni pogled prema raspelu, ali, dakako,  tamo nije bilo nikoga tko bi mu odgovorio, a onda je ugledao  kako iz mutne vode izranjaju modri cvjetovi rutvice i kako ih  struja povlaèi prema mekom pijesku da sjemenke padnu na  smeðe tlo. Iduæeg je proljeæa, kao da je potok inaèe mirnog  toka pobjegao iz korita, obala pomodrila, a s njom donekle  polukru¾no i susjedna livada; modrilo se i mirisalo sve do vrhova  bre¾uljaka, èak do šuma, slatko i neiskorjenjivo, mo¾da  ni zbog èega drugog nego zato da ¾ene iz tvornice bicikla,  pedalirajuæi pokraj crkvenog perivoja, mogu osluškivati, kao  da je to lagana kišica, zvrndanje tranzistora i zaljubljeno jeèanje  izlizanih ko¾nih sedala, te veæ izdaleka vidjeti osvijetljeno  prozorsko staklo iza kojega kobasièar samo èeka, jer veæ je  pripremio svoje naoštrene no¾eve, bacio na masni papir sluzave  gliste mljevenog mesa i èeka, naprosto zato što æe, prije ili  poslije, sve ¾ene svratiti k njemu. Ta proljeæe je i miriše èak i  rošavi beton, pa æe svatko u gradu reæi da on, kobasièar, najljepše  ljubi, jer nitko bolje od njega ne razumije ¾ensko tijelo;  dovoljno je da im prstima kao hrenovkama pogladi kosu, a ¾ene  veæ predu i umiljavaju se kao mala prasad dok im ko¾a vrije i  podrhtava, meðuno¾je im se orošava poput šunke u aspiku; jer  nitko ne zna nje¾no podizati ¾enske bokove malaksale od  uzbuðenja kao što to radi kobasièar dok ljubi toplim usnama,  kao da u zoru sladostrasno srèe vreli sok kuhane svinjske glave. 

On ljubi, a dok široke lopatice ventilatora raspršuju zagušljiv  miris poljske rutvice meðu bunceke, rebarca i butove nataknute  na kuke, kobasièar s osmijehom svræe pogled prema nebu. 

Od mesa smo, svi smo mi od mesa, uzvikne i utrlja si u lice  slatke ¾enske sokove razlivene po pultu od umjetnog mramora,  od mesa smo svi koji jesmo, reèe, ali i to tako lijepo kao da  u ustima premeæe komadiæe kobasice, a kosti rebara, koja poput  goleme košare štite kobasièarevo srce, meko pucketaju u proljetnoj  toplini i tko je èuo veæ to tiho pucketanje, ka¾u, taj više  ne mo¾e ni pogledati drugog muškarca, pa je stoga i bolje da  takve pripovijesti doista išèeznu u polutami šutnje i zaborava,  u izmaglici koja miriše na kišu i snijeg, kroz koju ne prodire  nikakvo svjetlo, samo neka modrina, samo neko sluðujuæe  postojano svitanje.    

Budimpešta, ¾enski grad (Budapest, nõváros), knjiga prièa,  Naklada Kalligram, Bratislava – Budimpešta, 2004.