Zoltán Kőrösi   

Ljubav   

Prevela s mađarskog: Xenia Detoni

Mađarska novela    

Priča počinje u trenutku kad je vlak već odavno iščeznuo s  kolodvora, no dimna se vrpca, koja se dugo migoljila i vukla  za njim, zaboravila maknuti iz zraka. 

Negdje daleko bio je rat, no ovdje se, kod riječnog zavoja,  uopće nije čula tutnjava oružja.  Ovo je priča o jednoj ženi. 

Zapravo priča o petero ljudi. 

Bila je subota, popodne potkraj kolovoza, već tjednima  nije kišilo, kamenje se po rubovima pločnika i uzduž ograda  usijalo, vonjajući na prašinu pod nebom bez oblačka, a žestina  bi ranojutarnjeg sunca u hipu usisala i ono malo rose što se  dotle nakupila. Zrak se nije ni trznuo, a žega je do ranog  poslijepodneva postala toliko prodorna kao da su se ulice  našle pod pritiskom nekoliko slojeva staklenih ploha sprešanih  jedna na drugu. Iz nazubljenih sjena silovito su se zalijetali  neki insekti nalik na mušice, ali s čvrstim oklopom, kao da ih  je pljuvala zemlja orahla od suhoće. Ti su se stvorovi, poput  krilatih kuglica sačme, rasipali odozgo, baš kao da oni isijavaju  tu nepodnošljivu vrućinu. 

Ili je ta priča ipak počela pet mjeseci ranije, negdje potkraj  ožujka, kad je u grad stigao jedan stranac? 

Nije doputovao vlakom, nego se iz smjera Budimpešte spustio  Dunavom na kojemu je led bio upravo popustio, brodicom tupe  prove prekrcanom hrpom alata presvučenog platnom. Unajmio  je sobu na samoj obali, a nakon što je, i policiji i sudu, predočio  svoju ribarsku dozvolu, razglasio je da je jedini na svijetu koji  u ribolovu njeguje jednu osobitu metodu.  Traži nekoga koga će moći zaposliti, rekao je točioničaru. 

A onda je za pomoćnika uzeo Józsefa Mészölya, mladića  sitnih kostiju, nedavno otpuštenog sa suda, premda se, prema  mišljenju drugih, na pokusima koji su se odvijali odmah dolje  na obali rijeke upravo on, ponajprije zbog svoje nejake građe, ali  i nespretnosti, pokazao najmanje prikladnim. Međutim istina  je da su se ta dva mladića očito vrlo brzo i dobro razumjela.  Podvodni je ribar strpljivo tumačio Mészölyu tajne svojeg  zanata, promatrajući ga hoće li znati s onom pumpom što se  ljeskala poput bakra ujednačeno upumpavati zrak u gumeno  crijevo, a naučio ga je čak i to da na opakim strujama zadrži  čamac tako da užad i dalje ostane ravnomjerno napeta. 

Radili su po narudžbi gradskih restorana i hotela s glavnog  trga: podvodni bi ribar navukao svoje ronilačko odijelo s  olovnim potplatima i nataknuo kacigu, a Mészöly bi ostao u  lađi i pumpao zrak. U mutnoj sjeni svitanja ribe su još spavale  u ledenoj vodi kada ih je ribar probo kukastim vrhovima svojih  osti. Znala su njih dvojica gdje je riječno korito šljunčano, gdje  su nanosi mulja, a gdje stijene. U jamama nabijena dna lovili su  somove. Kada bi cvokoćući sjeo u vrbik na obali, otpuhujući dim  cigarete koju je skrivao u šaci među grane tužne vrbe, podvodni  bi mu ribar pripovijedao o tome kako mršavi som, koliko god  bio star i razvijen, nikad ne grize. Napada samo debeli, istina  samo jedanput, no tada zna po nekoliko puta zaredom nasrnuti  na čovjeka. Međutim i tada se u pravilu prepadne, pa ili utekne  iz svojeg skrovišta ili se tako duboko zavuče u rupu da se odatle  može iščupati samo rukom ili kukom.

Pod vodom vlada tišina kakva se ovdje gore, u nadvodnom  svijetu ne može ni zamisliti.  Mészöly je, što su pak znali svi u gradu, bio otpušten izpisarnice zbog Veronike, kćeri predsjednika sudbenog stola.  Djevojka je tog proljeća navršila sedamnaestu, pola godine  nakon što se vratila iz internata engleskih gospođica. Mészöly,  koji je živio s majkom u uličici kraj stare pilane, ugledao ju je  jednog siječanjskog jutra na vratima suda i odonda je posvuda  osjećao samo njezin miris, ali toliko snažno da, ispunjen tim  mirisom, nije mogao ni jesti ni piti, pa je jednog dugog zimskog  poslijepodneva među spisima koji su mu bili povjereni na  prijepis zaboravio i jedno dugo, nadasve pomno sročeno pismo.  Ljubavni stihovi prepuni fantazama zatekli su se sutradan ujutro  na stolu predsjednika sudbenog stola, pa je mladić bljedunjava  tena i zalizane kose do toga sutrašnjeg poslijepodneva bez riječi  i uglatih gesta sa svoje polovice pisaćeg stola već spakirao stvari. 

Veronika, koja dotle nije znala ni da taj mladić postoji, a  kamoli da je išta naslućivala o preznojavanju njegovih ruku,  valovima groznice i napadajima nesvjestice koji ga već danima  svladavaju, ili o dugim ljubavnim stihovima punim vrućeg zanosa  upućenim stanovitoj Veroniki, tek je na nekoj nedjeljnoj žurci  u čast ulaska mađarske vojske u Međimurje, Baranjski trokut i  Bačku saznala da je njezin otac otjerao iz službe nekog mladića  zbog ljubavnih pisama upućenih upravo njoj. Tu je vijest primila  lagano se smijuljeći i puštala je da je djevojke, kad se okončala  svirka na glasoviru, propitkuju o nastradalom obožavatelju, a  kad joj se učinilo da je o toj navodnoj tajni rekla već i previše,  čvrsto je stisnula usne i zašutjela. 

Sutradan se, a da to nikome nije spomenula, već u rano  jutro zaputila prema obali rijeke.  Bio je travanj, a iznad Dunava lebdjela je lagana izmaglica. 

Dugoljasta se brodica stapala sa sjenama koje su padale na vodu,  a valovi bi povremeno lagano cmoknuli strn trstike. 

A Mészöly, koji ne bi prekinuo pumpanje ni da otare znoj  što mu se s čela cijedio u oči, nije se ni najmanje začudio kad je  na obali ugledao djevojčin krhki lik. Toliko ga je puta već vidiosklopivši oči i toliko mu se puta obraćao u snu ili praskozorjima  nalik na ovo da nije mogao uočiti razliku između slike iz svoje  mašte i ovog ukazanja. Ništa se ne bi dogodilo da se djevojka na  sluzavo blatnom terenu nije spotaknula o kvrgavi korijen ive i  jednom nogom spuznula u hladnu vodu. Njezin je prestravljen  krik prenuo Mészölya iz snatrenja i on je shvatio da ono tamo  vani nije nikakva opsjena ni njegovo maštanje, nego da upravo  gleda javu, Veroniku. To ga je toliko užasnulo da su mu se mišići  zgrčili, a tijelo strovalilo na dno brodice. Veronika je, doduše,  vidjela da se onaj neobično tanušni momak, čije je bljedoliko lice  lebdjelo iznad crnila barke kao da je netko zabunom zaboravio  utrnuti maglenku, upravo svalio na dno brodice, no u tom je  trenutku imala dosta brige oko toga kako da se sama iščupa iz  gabule u kojoj se našla. Već je do gležnja utonula u mulj i znala  je da će, vrativši se kući, teško moći izbjeći da je ne razotkriju.  Dok se očajnički pokušavala izvući na suho hvatajući se za  duge oborene grane vrbe, iz vode se, tek nekoliko koraka od  nje, pomolilo neko čudovište. Imalo je golemu glavurdu koja se  ljeskala poput bakra i nezgrapno glomazne udove, a iz zatiljka  mu se pod uzburkanom i zamućenom vodom vuklo neko  debelo gumeno crijevo. To je bio podvodni ribar koji se, gušeći  se i boreći za zrak, jedva uspio dočepati pličine, pavši licem u  mulj. Tako je Mészöly, kojem je grč već počeo popuštati pa se,  hvatajući se ruba brodice, u međuvremenu donekle pribrao i  pridigao, mogao vidjeti kako su se dva njemu najvažnija bića  opružila na tlu: ronilac leži u vodi, a djevojka, skamenjena od  užasa, razrogačenih očiju samo bulji u njega. 

Kad su odvinuli vijke na ovratniku kacige i skinuli mu ju s  glave, život se u ronioca počeo polako vraćati. 

Koža mu je bila hladna, a oko očiju su se modrili kolobari  dubokih sjena. Mészöly mu je svukao debelo ronilačko odijelo  i komadićem platna istrljao gornji dio trupa. Veronika je vidjela  da je taj stranac samo malo stariji od nje, da su mu dlake naprsima   tek neznatno ojačale, kao što je uočila i to da mu se  mišići propinju pod kožom kao kod atletičara koje je još kao  trinaestogodišnjakinja gledala u kinu u filmu o Olimpijskim  igrama u Berlinu.  Predsjednik sudbenog stola morao je do početka ljeta shvatiti  da mu nema druge, mora popustiti. 

Već ga je i sama slutnja o tajanstvenoj ljubavi ispunjavala  užasom, a kad se uvjerio u njezino postojanje, to ga je zgromilo  više od svake slutnje. Ljubav je toliko promijenila njegovu kćer  da je taj inače vrstan i neumoljiv sudac bio prisiljen uvidjeti: želi  li svoju jedinicu zadržati u gradu, mora se pokoriti njezinoj volji. 

Ta ga je neobična i otmjena strankinja koja se prije samo nekoliko  mjeseci vratila od engleskih gospođica umjesto s nekadašnjim  obožavanjem promatrala svisoka i s gordim podcjenjivanjem;  uostalom, kao i roditeljsku kuću s verandom u Kossuthovoj  ulici, jer je tada već nepovratno pripadala drugom muškarcu. 

Vjenčanje se očekivalo krajem kolovoza. 

Pripreme su ušle u fazu druge objave kad je podvodni ribar,  poput većine mladića u gradu, a među njima i Mészöly, dobio  poziv za vojsku. 

Jednog subotnjeg prijepodneva potkraj kolovoza, kada je od  velike vrućine rastopljeni led već posve raskvasio zid skladišta  uz klaonicu, ledene su gromade probile i srušile taj dvored cigli  zajedno s nasipom uz ledaru, pa su sante, ljeskajući se poput  srebra, počele kliziti sve do rijeke, a isprana se kaldrma iza njih  samo crnjela. 

Poslijepodne, kad je vlak već odavno napustio kolodvor, a  dimna se vrpca koja se dugo migoljila i vukla za njim, zaboravila  u zraku, i kad su se Veronika i podvodni ribar spremali za  vjenčanje u Crkvi milosrdnica na glavnom trgu, na šumovitu  i strmu proplanku nasuprot gradu izbio je požar na pet mjesta  istodobno. Svadbena je povorka upravo skrenula iz sjene  krošanja aleje platana u Kossuthovoj ulici, a otac Mihály već  je čekao pred vratima na samome vrhu stubišta par koji se  spremao zavjetovati pred njim na vječnu vjernost kad se iz  redova svatova prolomio krik. 

Kao da je dodir prstiju neke orijaške ruke u gustom baldahinu  krošanja ostavio za sobom plamteće rane. U iznenadnom muku  pucketanje se gorućih stabala moglo čuti čak i u udaljenim  ulicama, a sve je više jačao i neki huk, kao da plamti i podrhtava  užareni zrak ili kao da su oživjeli zupčanici nekadašnje već napola  porušene pilane. 

Poslijepodne je stalo, a sunce je oko njega opisalo puni krug. 

Mészöly, koji je tada, baš kao i ženik, već pucao od ponosa  što je navukao odoru, uočio je da preko mosta hrle neki ljudi s  lopatama, kantama i motikama u ruci. Nato muškarci, nakon  kratkog dogovaranja, napustiše svadbenu povorku i priključiše  se gasiteljima. Poredavši se u lanac, jedni su drugima dodavali  kantama i lopatama tabali plamene jezike u kamenito tlo. Podvodni  je ribar nakon toga, onako zagaravljene bluze, stao pred  oltar. Veronikina su koljena počela popuštati kada joj je nos  ošinuo jedak vonj muškarčeva znoja. 

Pir se slavio u hotelu na glavnome trgu, u velikoj dvorani s  kristalnim lusterima. 

Nakon ponoći, kad su u dvorani još ostali uglavnom samo  muškarci, a predsjednik sudbenog stola, lupajući svojom vinskom  čašom sa srebrnim pleterom po golemom stolu od orahovine,  galamio nešto o nužnoj i potpunoj provedbi Trećeg židovskog  zakona, Mészöly odgurnu svoj stolac i mrtav se pijan strovali na sag  pred kaminom, kao kad se utopljenik sruši u mulj na obali rijeke. 

A i podvodni se ribar u istom trenutku i također u mrtvom  pijanstvu licem strovalio u postelju svoje prve bračne noći.  Veronika je onemoćala muškarca okrenula na leđa, baš kao  onomad na obali rijeke kad mu je htjela spasiti život. Polako mu  je otkopčavala gumbe vojničke odore, a zatim je prebacila bluzu  preko naslona stolca.

Sutradan ujutro vlak je odvezao muškarce sposobne za rat, a  za njima je u zraku, poput rastrgnuta oblačka, ostala tek jedna  duga, duga dimna vrpca. 

Veronika se nije čak ni iselila iz roditeljske kuće, a suprugova  je škrta pisma ispisana iskošenim slovima uporno spremala u  drvenu škrinjicu čiji je poklopac ukrašavala užarenom iglom  iscrtana slika jelena razgranata rogovlja kako na obali rijeke  riče svoje čežnje zalazećem suncu. Žena bi ujutro prošetala do  Dunava i promatrala kako lišće žuti, a navečer bi se pridružila  zajedničkom slušanju radija u salonu; plesnu bi glazbu prekidale  vijesti o pobjedama u borbama, zatim bi se po tko zna koji put  ponavljale potankosti iz lanjskih junačkih poduhvata bojnog  broda Bismarck. 

U kolovozu su Veronikina muža pustili kući na tjedan  dana odmora. Krenuo je s ukrajinske granice, tako da je od  sedam dana pet proveo putujući. Na radiju je tih dana spiker  koprenasta glasa raspredao o zrakoplovnoj nesreći namjesnikova  zamjenika, kamenje se po rubovima pločnika i uzduž ograda  usijalo, vonjajući na prašinu pod nebom bez oblačka, a žega je  bila prodorna kao da su se kuće našle pod pritiskom nekoliko  slojeva staklenih ploha sprešanih jedna na drugu. Veroniki se s  Istočne fronte vratio neki njoj nepoznat muškarac, neki potpuni  stranac koji joj je, koliko god se prestravljeno branila, još iste  noći s bezobzirnom nehajnošću na silu razmaknuo bedra. 

Početkom zime budimpeštanskim je vlakom na dopust stigao  i Mészöly. Mladi uniformirani vojnik nije se smjesta s kolodvora  uputio majčinoj kući, nego je pohitao pred kuću predsjednika  sudbenog stola; upalo su mu i ispijeno lice presijecale oštre  sjene. Ostao je tri dana i tri je večeri prostajao na rubu pločnika  nasuprot Veronikinu prozoru, a onda se ponovno ukrcao na  vlak. Nije se mogao vratiti u jedinicu jer su u međuvremenu  postrojbe Crvene armije kod Voronježa već počele drobiti 2.  mađarsku armiju.   

Predsjednik sudbenog stola još je iste godine preselio  suprugu i kćer u Budimpeštu. Obiteljsku su kuću u gradiću  zatvorili, a novi su život počeli u trosobnom stanu na Ferencovu  bulevaru koji su dotle davali u najam. Otamo su, s trećega kata,  promatrali ožujski ulazak njemačke vojske, kao što su tamo, u  golemom salonu s ostakljenim vratima i zrcalima mjesecima  poslije slušali na radiju namjesnikovo obraćanje naciji u kojem  je objelodanjeno da će Mađarska zatražiti primirje. 

Veronika je već bila na pragu dvadeset i prve godine kad  je rat napokon okončan. Nakon gotovo godinu dana šutnje,  baš negdje uoči namjesnikova pokušaja bijega iz rata, dobila  je posljednju vijest od supruga i zaridala od sreće, saznavši iz  pisma, koje je do nje stiglo zahvaljujući pomoći nekog znanca,  da joj je muž takoreći dan nakon povratka na bojišnicu pao u  sovjetsko zarobljeništvo. 

Preostalo joj je samo iščekivanje. Kada je opsada prijestolnice  napokon završila, i ona se uključila u novi život koji se tek rađao,  zaposlivši se u središnjoj zalagaonici u Kinizsievoj ulici, gdje je  primljena za tipkačicu u uredu na drugom katu dvorišne zgrade. 

Mészöly se vratio kući tek četrdeset i šeste, i to pješice. Od  svoje kuće pored nekadašnje pilane našao je samo zgarište i  nigdje nikoga. I baš ništa. Na groblju je suhih očiju prostajao  neko vrijeme pred majčinim grobom, slušajući od susjeda, koji  su se odnekud tu stvorili, da je starica otišla u smrt nikome  ništa ne zamjerajući, posve tiho i spokojno. Ali nitko mu nije  ništa spomenuo o tome da je u doba zamračivanja i bojišnica  koje su tuda prolazile proteklo gotovo tjedan dana dok netko  napokon nije primijetio da se u toj kući na osami nitko ne  miče, te da je naduto truplo njegove majke, dobrano načeto raspadanjem, bilo zakopano u unaprijed kupljenu grobnicu  tako brzopleto da se nakon toga još danima osjećao slatkast  vonj koji je isparavao iz zemlje. 

Sutradan se Mészöly ukrcao na kamion koji je upravo polazio  prema sjeveru i otputovao u glavni grad. Zaposlio se u klaonici  na Cesti Soroksári, a Veroniki je, nakon što je pozvonio na vrata  njezina stana na kružnom bulevaru, objasnio, tumačeći joj  položaj njezina supruga, da je na fronti zarobljeništvo unatoč  svemu daleko najsigurnije mjesto. Jer tko padne u ratno zatočeništvo,  toga neprijateljski meci više neće sustići. 

Proteklo je pet godina, a Veronika je još uvijek radila u istom  uredu, premda je zalagaonica u međuvremenu prerasla u poduzeće  robne kuće Posrednik. Otac joj je, negdašnji predsjednik  sudbenog stola, tada već četiri godine bio mrtav, a preminuo  je u velikoj sobi od izljeva krvi u mozak. Srušio se i izdahnuo  buljeći u mrlje na praznom zidu gdje je nekoć stajalo golemo  brušeno zrcalo, i to baš onoga dana kada je izvršena presuda  narodnog suda te Ferenc Szálasi bio pogubljen. Poput nekoga  tko je trešten pijan, opružio se licem na pohabani sag. 

Godinu dana poslije, četvrtoga travnja, kad se na vrhu  Gellértova brda svečano otkrivao Kip slobode, Mészöly je na  proslavu pozvao i Veroniku. Tada joj se povjerio da je ušao  u komunističku partiju te da će zbog nastavka školovanja  napustiti klaonicu. Veronika je odjenula žutu platnenu haljinu  kratkih rukava i pripovijedala mu o ljudima koji se vraćaju iz  zarobljeničkih logora s onu stranu Urala. Sunce je sjalo, a nebom  su bježali oblaci. Prvo pismo od muža Veronika je primila tek  pedeset i četvrte. 

Listić škrt na riječima izvijestio ju je da je njezin čovjek  živ, da se seljaka od logora do logora i da radi kao tumač. Iako  je već znala svaku riječ i svaku rečenicu napamet, Veronika bi  danomice vadila taj zgužvani list papira da se osvjedoči kako  nije riječ samo o tome da se njome poigrava tek njezina vlastita  mašta. Međutim vijesti su i nakon toga stizale svaka tri ili četiri  mjeseca, bilo da su to bile poruke proslijeđene od onih koji su  se upravo vratili kući, bilo kratka pisamca s iskošenim slovima. 

Veronika je te papiriće skupljala u jednu drvenu škrinjicu čiji  je poklopac ukrašavala užarenom iglom iscrtana slika jelena  razgranata rogovlja koji stoji na obali rijeke i riče svoje čežnje  zalazećem suncu. 

Mészöly, koji je tada već nosio odijela, dugi baloner i sivi  šešir meka oboda i koji je opet radio na Cesti Soroksári, ali sad  u Združenoj tvornici oružja, govorio joj je da se onaj tko svoj  posao odrađuje časno i pošteno, pa bio to i posao tumača u  zatočeničkom logoru, sigurno nema čega bojati. 

U proljeće pedeset i šeste, kad već neka četiri mjeseca  nije bilo pisma, Mészöly je jednog nedjeljnog poslijepodneva  pozvao Veroniku da se prošeću Gradskim parkom. Došao je  po nju autom nalik na sivu bubu, iskrcali su se kod Kupališta  Széchenyi i prošetali do jezera. On je unajmio čamac i, veslajući  sigurnom rukom, provozao ih oko Zamka Vajdahunyad. Ispod  mostića tapkale su zelenoglave divlje patke. 

U povratku Mészöly je otpustio auto i vozača, pa su propješačili  put do Ferencova bulevara. Prateći Veroniku na treći  kat, već su s trijema vidjeli da u kuhinji gori svjetlo te da za  stolom sjedi neki stranac. Bio je to Veronikin muž. Stigao  je to poslijepodne, punica ga je pustila u stan i sad je sjedio  tamo nalakćen na stolnjak od voštanog platna, zureći prazna  pogleda u tragove juhe koji su se sušili na rubu tanjura pred  njim. Stigao je kući u transportu nakon što je raspušten jedan  od posljednjih logora, pa ako je i poslao pismo, svojim ga je  dolaskom svakako preduhitrio. 

Veronika je u ponedjeljak zatražila na poslu kod Posrednika  tjedan dana dopusta. Kod kuće su trokrilni ormar od orahovine  gurnuli pred vrata između dviju soba. 

Muškarac nije nikada govorio o tome što mu se događalo  u proteklih dvanaest godina. Nije ništa rekao ni o drugovima,  ni o ženama, ali ni o samome sebi. Hodao je uspravno poput  vojnika, no kad bi sjeo, rame mu je propadalo naprijed kao da  se ne može oduprijeti kroničnoj pospanosti. 

Nakon dva tjedna provedena kod kuće počeo je sve češće  izbivati, provodeći izvan kuće isprva samo poslijepodneva, a  kasnije i večeri. Katkada, kad bi se u gluho doba vratio, izvrnuo  bi džepove i na stol istresao goleme snopove novčanica,  govoreći da zapravo odlazi na kartanje, no bolje da Veronika  i ne zna kamo. Vonjao bi na cigarete i dim, premda je govorio  da već godinama ne puši. Spavao bi hrčući i tako teško dišući u  snu kao da se, zaglavljen u tešku bakrenu kacigu, bori za zrak. 

Veronika bi tada samo stajala pokraj postelje i promatrala  muškarčeva dlakava i mišićava prsa, a vidjela bi i to da se na  desnoj strani iznad njegovih rebara proteže nazubljen ožiljak,  trag neke stare rane. 

Mészöly mu je našao posao, smjestivši ga također u klaonicu. 

Do kraja ljeta bilo je jasno da je Veronika začela. Bila je na  pragu trideset i četvrte. Izvukla je odnekud svoju staru žutu  platnenu haljinu i otpustila je u struku, a zatim je na tržnici  na Hallerovu trgu ili u Velikom paviljonu dugo stajala u redu  pred sanducima s voćem. Potom bi sjela na stube uz obalu  Dunava, položila ruke na trbuh i puštala da joj se sunčeva  vrelina upija u kožu. 

Negdje u to doba Mészöly joj je jednom u predvečerje  donio rajčice i goleme žute zvonolike kruške u papirnoj vrećici  te joj rekao da će joj se muž lako uvaliti u nevolje bude li i dalje  bunio radnike, a da se pritom i ne govori o stalnoj klerikalnoj  propagandi i izjavama protiv Rusa. To su stvari za koje se kadtad  mora odgovarati, a ni on ga neće moći zaštititi. Čak i da  hoće, možda to više ne želi. 

Nakon dvadeset i trećeg listopada Veronikin se suprug vratio  kući predstavivši se kao urednik nekih novopokrenutih novina.  Dva tjedna nije imao vremena ni da se obrije, na nadlaktici je  nosio vrpcu u bojama nacionalne trobojnice i pisao članke o  slobodarskim težnjama nadbiskupa Mindszentya. U studenome  je uhićen među prvima, a jedina mu je olakotna okolnost bilato što je stalno naglašavao, pa čak i u doba najžešćeg ustanka,  da se on, bogme, oružja ne bi latio ni onda kad bi oružanu  borbu smatrao nadasve pravednom.  Veronikina se prva kći rodila pedeset i sedme. Dotle supruga  nije vidjela već dva mjeseca, nije čak ni čula za njega, nije znala  ni to hoće li ga osuditi na smrt ili ga čeka tek zatvorska kazna.  Djetetu je dala ime Ilona, po svojoj mami. Budila bi se ranom  zorom i ušuškavala bebicu kojoj su se usta stalno krivila na plač.  Sada je već radila u Kinizsievoj ulici, također kod Posrednika;  dijete bi danju čuvala majka, a ona bi u stanci za ručak trčala  kući da podoji malenu. 

Mészölya nije bilo mjesecima, a kad je opet osvanuo penjući  se stubama do trećeg kata, odjekivao je bat njegovih cipela  s potkovicama. Pričao je da opet radi u policiji, no ako sve  ispadne kako treba, u službi će ostati vrlo kratko. Veroniki je  prenio i to da će joj muž dobiti tek zatvorsku kaznu, dapače,  da je presuda možda već i donesena. U svakom slučaju, dodao  je, bilo bi bolje za sve, za nju, njezinu kćer, a i za majku kad bi  ona razvrgnula brak s njime.  Veronikin je muž naposljetku pušten šezdeset i druge. No  tada pred zakonom više nisu bili smatrani bračnim partnerima,  jer je njezin čovjek bio prisiljen da podnesak za rastavu potpiše  još u Váckoj kaznionici. Veronika je u međuvremenu uzela  prezime negdašnjeg predsjednika sudbenog stola, a i djevojčica  je bila upisana pod tim prezimenom. Rješenje koje potvrđuje  pravomoćnost rastave braka stiglo joj je poštom baš onog dana  kada je Mészöly, koji je obitelj posjećivao dvaput tjedno, utorkom  i četvrtkom, unatoč studenom novembarskom danu osvanuo  kod nje s buketom crvenih ruža. U međuvremenu je postao  zaposlenik ministarstva, pa više nije nosio odoru. Udebljao se  i možda zbog sjedećeg posla pustio vrlo uočljivu trbušinu. No  lice mu je i dalje bilo ispijeno i blijedo kao nekoć, a oštre sjene  s vremenom su mu se usjekle u kutove usana kao duboke bore.  Slijeva i zdesna, kao da mu se čelo pomicalo prema gore, kosa  mu se dobrano prorijedila. 

Bilo je već ljeto šezdeset i druge kad je Veronikinu mužu  istekla kazna, pa se uputio prema stanu na Ferencovu kružnom  bulevaru. Dugo je zvonio, a zvrdanje se odbijalo od zidova u  svim smjerovima. 

Veronikina je majka preminula godinu ranije; imala je rak  želuca, stisnutih je usana nijemo trpjela silne muke, kao što je  to činila čitavoga života, a tek su posljednjih dana iz nje eruptirale  strahovite kletve. Tada više nije ležala kod kuće; sestre u  Rókusovoj bolnici s gađenjem bi zatvarale vrata za sobom, no  čak bi se i kroz staklo čula svaka njezina riječ, kao da netko na  stalno zamrljane bolničke zidove baca smrdljive grudice blata. 

Veronika je, zahvaljujući Mészölyevoj pomoći, mogla s  tada već petogodišnjim djetetom i dalje neometano stanovati  u svojem stanu. 

Veronikin je muž prvi put vidio svoju kćer sjedeći za kuhinjskim  stolom, nalakćen na stolnjak od voštanog platna. Iz  ispijenog i tanašnog lišca sklonog bolestima gledale su ga oči  negdašnjeg predsjednika sudbenog stola. 

Dani su se počeli nizati poput kapi iz ledenih siga koje se tope. 

Veronika bi ujutro odvela dijete u vrtić, a zatim bi pohitala  prema uredima u Kinizsievoj ulici, na posao. Papire o  ponovnom sklapanju braka s bivšim je mužem potpisala u  dvorani za vjenčanja na Bakátsevu trgu; odande su produžili  ravno u Nándorievu slastičarnicu, gdje se Veronika počastila  minjonom, a muž je pojeo dvije kremšnite. On je zatim njihovu  kćer ponovno upisao na svoje ime. 

Mészöly bi im utorkom i četvrtkom i dalje zvonio na vrata;  istina, ostajao bi vrlo kratko. Jedne večeri potkraj studenoga,  dok im je, visoko podižući novine koje je ponio sa sobom,  govorio kako su temelji socijalizma napokon položeni, što je,  uostalom, potvrđeno i na osmom kongresu partije, Veronikin  je muž šutke ustao sa stolca da bi Mészölyu dodao njegov kaput  i šešir koji su, kao i uvijek, visjeli u predsoblju. 

Šezdeset i treće u rodilištu na Bakátsevu trgu rodila se i  druga Veronikina kći. Dali su joj ime Klára, po majci pokojnog  predsjednika sudbenog stola. Veronika se nakon šest tjedana  rodiljnog dopusta vratila u Kinizsievu ulicu, a dojenče dala u  jaslice. Nije ni mogla drukčije, jer njezin muž više nije živio s  njima. Ona zapravo ne bi ni znala točno reći kada ih je, kojega  dana, kojeg tjedna, kojeg mjeseca napustio; naime muškarac se  nakon što je pušten s robije u Váckoj kaznionici, uselio u praznu  sobu svoje bivše punice i tek je, nakon što bi se pogasila svjetla u  kući, povremeno otvarao vrata Veronikine sobe. A kada se ženin  trbuh vidno zaoblio, napustio je klaonicu i zaposlivši se kao  pratitelj kamiona, počeo obilaziti unutrašnjost zemlje. Možda  je već bio ožujak kad je, otprilike mjesec dana prije djetetova  rođenja, a da ništa nije rekao, krenuo na novo putovanje s jednim  koferom. U to je doba Veronika znala dugo navečer sjediti u  kuhinji i, promatrajući sjene na stolnjaku od voštanog platna,  osluškivati hoće li možda zaškripati ključ u bravi. 

Dotle su već bili vezani dvadeset godina, no proveli su zajedno  tek nekoliko tjedana. Imali su dvoje djece, jedno je, gurnuvši  nogom prekrivač sa sebe, glasno disalo u sobi, a drugo se skutrilo  u majčinu ispupčenom trbuhu. Veronika nije poznavala tijelo  tog muškarca, kao što nije poznavala ni njegove misli. Vidjela  bi kako mu lice, u razgovoru s nekim negdašnjim drugovima  s robije koji bi navraćali k njima, s vremena na vrijeme postaje  nalik na ono koje joj u sjećanje priziva ono davno svitanje na  obali rijeke, izmaglicu koja je lebdjela nad vodom, onu davnašnju  nedjeljnu žurku, zvukove glasovira i ondašnje mirise slastica. 

Ljeti bi se subotom poslijepodne, odjenuvši svoju staru žutu  platnenu haljinu, s djecom znala prošetati obalom Dunava, a tada  bi joj se katkad činilo da iznad šarenih crepova na krovovima  Tehničkog fakulteta lebde stupovi dima. 

U poduzeću se naveliko razmahao pokret socijalističkih  brigada, a Veronika je za vođenje dnevnika svoje brigade bila  čak i posebno pohvaljena. 

Jednom je dok se s djecom igrala u parkiću pokraj starih  skladišta, pokraj njih zastao tramvaj; bila je to dvojka, začas je  stigla hitna pomoć, a za njom i pogrebnici, jer je toga sunčanog  poslijepodneva jedan putnik podlegao srčanoj kljenuti. Bila je vrućina, a među grmljem i stablima vrvjeli su sitni crni insekti  tvrdih oklopa, kao da su bili krilate kuglice sačme, upravo su  oni isijavali tu nesnosnu žegu. 

Veronika je stariju kćer upisala u glazbenu školu na Bakátsevu  trgu, a pet godina poslije drugu je odvela u školu u  Mesterovoj ulici. O mužu bi rijetko dobivala vijesti; činilo joj  se da najvjerojatnije živi u Debrecenu, međutim novčane bi  pošiljke, a povremeno i pokoju razglednicu, škrtu na riječima  i ispisanu iskošenim slovima, primala čas odatle čas iz nekih  drugih gradova. Odlagala ih je u jednu drvenu škrinjicu čiji  je poklopac ukrašavala užarenom iglom iscrtana slika jelena  razgranata rogovlja na obali rijeke. 

Unutrašnje dvorište zgrade na Ferencovu kružnom bulevaru  moralo se sredinom sedamdesetih podbočiti skelama. Opasno  za život, pisalo je. 

Jedva je protekla godina a grede su već pocrnjele, dok su se s  vijkova i nezgrapnih tesarskih kopči runile poveće ljuske hrđe. 

Starija je kći završila pravni fakultet i iste se godine kada joj  je majka otišla u mirovinu zaposlila u Posredniku. Mlađa je kći  upravo u to doba upisala višu učiteljsku školu i sanjarila o tome  da će negdje daleko, u nekom vrlo malom seocetu podučavati  neku jako malu dječicu.  Mészöly bi joj i dalje pozvonio jedanput tjedno na vratima  stana na Ferencovu kružnom bulevaru, a svaka dva ili tri mjeseca  pozvao bi je u kino Corvinov. Tada bi koračali pločnikom jedno  uz drugo poput starih bračnih partnera koji se drže za ruke a  da se i ne dodiruju. Jedanput joj je, dok su jednog blještavog  nedjeljnog poslijepodneva sjedili na obalu Dunava, a ona se  sklopivši oči nagnula i odmarala leđa na toplom kamenju,  Mészöly pripovijedao da je jednom davno, u podunavskom  gradu u kojemu su nekoć oboje živjeli, na proplanku postojala  zatvorena institucija iza čijih su kamenih zidina i kićene željezne  ograde živjeli slaboumni ljudi skupljeni iz južnih krajeva  zemlje. Međutim u onoj općoj strci i pometnji potkraj Prvoga  svjetskog rata jedna je eksplozija razorila zidine oko vrta, pa  su se pacijenti, koji su ostali bez nadzora, ne samo oslobodili  nego se mnogi više nikada nisu ni vratili, jer tada više nije bilo  nikoga tko bi ih opet skupio. 

Tko zna kamo su se u međuvremenu djenuli, tko zna s kim  žive, što danas rade? 

Veronikina se mlađa kći nakon završetka više škole preselila  u Kecskemét i odande odlazila predavati u umrežene područne  osnovne škole. 

Starija se kći udala za nekog pravnika, Nijemca s kojim se  upoznala u Balatonfüredu čim je s vaučerom za tvotjedni odmor  u odmaralištu tvrtke doputovala na Blatno jezero. 

Potkraj osamdesetih stigli su neki radnici koji su, a da nisu  ništa popravljali na zgradi, u tri dana uklonili pocrnjele grede  iz unutrašnjeg dvorišta. 

Veronika je u to doba spavala samo četiri-pet sati dnevno;  budila bi se u svitanje i nakon kratke noći bez sna stala kraj  prozora u srednjoj sobi, čak i ne odmaknuvši zastor. Promatrala  bi maglu koja se pomicala po ulici poput lijenog predatora koji  upravo kreće u lov na plijen.  Muž joj se vratio jednog proljetnog prijepodneva tisuću  devetsto osamdeset i osme. S istim koferom u ruci s kojim je  prošao kroz vrata dvadesetak godina ranije. Osijedio je, samo  mu se lice takoreći uopće nije promijenilo; kao da mu je ten  skupio i sačuvao u sebi osunčanost iz svih proteklih godina.  Izvrnuo je džepove i na stolnjak od voštanog platna bacio golem  snop novčanica, rekavši da je bio na kartanju. 

Zajedno su išli na veličanstvenu svečanost ponovnog pogreba  na Trgu heroja, a Veronika je na ulici primila muža pod ruku,  osjećajući pritom jedak miris koji se širio iz muškarčeva tijela.  Koljena su joj počela popuštati, hvatala ju je mučnina i slabost. 

Sunce je sjalo, a zrak je bio kao da se grad našao pod pritiskom  nekoliko slojeva staklenih ploha sprešanih jedna na drugu. 

Veronika se s mužem poznavala već gotovo četrdeset godina,  a onih nekoliko tjedana, jedva par mjeseci koliko su doista živjeli  zajedno, pred njom se javljalo kao da je svaki pojedini dan  zasebno zatvoren pod neprobojnom, ali prozirnom haubom. 

József Mészöly preminuo je devedeset i prve. Našli su ga  u njegovu stanu koji je gledao na Dunav, licem opruženog  na sagu u velikoj sobi. Susjedi su tek nakon neka dva tjedna  počeli primjećivati da se ništa ne događa oko tog stana, nitko  se u njemu ne kreće, pa je dotle, dok napokon nisu pozvali  policiju i provalili vrata, slatkast vonj trupla koje se počelo  raspadati ispunio čitav stan i zavukao se u zidove. Nije imao  ni rođaka ni nasljednika, tako da je njegov stan ostao upravi  mjesne zajednice. 

Mlađa kći katkada bi se iz Kecskeméta zaputila u prijestolnicu,  pa bi vikende provodila s roditeljima. Jednog blještavo  svijetlog subotnjeg poslijepodneva kada su sjeli na stijene na  obali Dunava, Veronika joj je, sklopivši oči, pripovijedala da  na suprotnoj strani rijeke vidi ognjene kolutove, pet crvenih  mrlja, kao da je dodir prstiju neke orijaške ruke ostavio za  sobom plamteće rane. 

Starija bi joj kći, doduše neredovito, no unatoč tome dosta  često telefonirala, katkad i pisala, a njezina bi pisma Veronika  odlagala pokraj drvene škrinjice ukrašene slikom jelena iscrtanog  užarenom iglom. Ljeti, kada bi se njih dvoje iz Njemačke vraćali  u Mađarsku, posjeli bi Veroniku i njezina muža u auto pa bi se  spustili niz Dunav, u njihov rodni grad koji su napustili prije  četrdesetak godina. 

Raster kaldrme glavnog trga bio je isti kao u Veronikinim  sjećanjima, kao da se sjene i kamenje križaju samo slučajno. Kuglasti bagremovi uz rukohvat duž riječne obale još su uvijek  šumili kao onih davno potonulih poslijepodneva, prekoputa  se proplanak još uvijek zelenio istim zelenilom kao u njezinim  uspomenama, samo s hotelske terase više nisu rominjali zvuci  ciganske glazbe. 

Na groblju su Mészölyev grob pronašli ispod pozamašnog  debla tužne vrbe s granama do zemlje, pokraj groba njegove  majke. Spomenik mu je bio jedna grubo isklesana crna mramorna  gromada sa zlatnim slovima. Sve dotle nisu znali da bi Mészöly  mogao imati žive rođake, kao što nisu ni slutili tko bi uopće  mogao naložiti da se taj kamen postavi tamo. 

Bila je već jesen kad se Veronikin muž, nakon što je odnio  smeće u kante podno stubišta, vratio u kuhinju s viješću da se  dolje pokraj zida nalazi neka odbačena biljka. Golema lončanica  koju je netko očito bacio na smeće. Možda više nije stala u stan  ili ju je netko prestao voljeti, tko to zna. 

Prošlo je tjedan dana, smetlari su već nekoliko puta ispraznili  kante, no biljka je još uvijek bila tamo. Nitko od stanara nije  priznavao da je on odložio lončanicu uza zid, no složili su se  da cvijet neće, nastupi li prava zima, preživjeti, smrznut će se  ili usahnuti, svejedno što, ali propast će svakako. Ipak, koliko  god to čudno zvučalo, nije se tako dogodilo. 

Golemi i mesnati listovi postajali su sve žilaviji i življi, pa  je Veronika jednog poslijepodneva, vrativši se iz kupovine,  primijetila da se ta biljka više ne naslanja samo na zid i ne hvata  samo izbočina, nego da joj je korijenje razvalilo i tu bezvrijednu  lončariju i kroz spojeve među kockama kamenih ploča izgrebanih  kantama za smeće našlo sebi put u tlo. 

To je korijenje bilo debelo i jedro poput gumenih crijeva. 

Da, kao da ta biljka nije ostala živa tek tako, nego je obrasla  i održavala na okupu čitavu kuću, snažnije i učinkovitije od  pocrnjelih čavala u gredama skela. A pritom kao da ju je netko  i zalijevao, tlo oko nje bilo je vlažno i rahlo. 

Gore u stanu Veronika se jedva popela na jedan od kuhinjskih  stolaca kako bi s gornje police ormara skinula krpu za brisanje,  ostatke jedne stare žute platnene haljine, koju je ponijela dolje  da obriše i ispolira mesnate listove biljke. 

Zatim je samo stajala na stubištu, u toj studeni gdje je mogla  promatrati već i vlastiti dah, i u iznenadnoj tišini osluškivala  zvuke večeri koja je izgledala kao da je negdje planuo požar;  moglo se čuti pucketanje gorućih grana, a onda i neki huk,  kao da plamti i podrhtava užareni zrak ili kao da su oživjeli  zupčanici nekadašnje već napola porušene pilane.    

Zoltán Kőrösi

Poput kostiju među zdrobljenim daskama

Liza i Szidike itekako su vodile računa o tome kad se i koja od  biljaka – koje su se, bujajući i posvuda se zavlačeći sa svojim sve mesnatijim izdancima, širile i uspinjale te, neprestano se u rastu  mijenjajući, već gotovo do vrha ispunile njihov stan – zalijeva,  a napose koliko obilno, te valja li vodu ulijevati u tanjurić ili  je tek lagano rasprskavati po listovima, zatim je li već vrijeme  da zemlju oprezno olabave džepnim nožićem zahrđale oštrice, strogo u tu svrhu odloženim na parapet prozora velike sobe,  valja li uvele i suhe listove u korijenu cimnuti ili, baš suprotno,  pričekati dok mrtvi dijelovi ne otpadnu sami od sebe pa ih  samo pokupiti s mrljavih parketa, odnosno je li preporučljivo  štapiće s hranjivim sastojcima gurnuti među prašnjave humke ili je već došlo vrijeme da  se zamijeni zemlja, štoviše, je li  već čas da se po podu rasprostru  novinski papiri i biljke presade  u veću posudu. Uostalom, ne bi bilo naodmet detektirati ni  to što znači kamenac koji izbija iz stijenke lončića, ili koje  cvijeće voli svijetla mjesta, a koje preferira ona sjenovitija, koju  biljku treba s vremena na vrijeme okretati kako bi joj se opet  uspravila stabljika koja se ionako previše nagnula prema suncu,  ali da pritom i listovi promijene smjer i budu poput ispruženih  dlanova stalno spremnih na prosjačenje, kao što valja znati i koja  biljka uživa u tuđem društvu, a koja je od njih sklona obujmiti  i zadaviti sve druge oko sebe; zatim, koja će od njih u koje doba  dana ožedniti, hoće li im voda goditi ujutro, poslijepodne ili  ipak samo predvečer, te kod koje valja biti oprezan, jer ima i  onih koje bi naizgled samo pile i pile, no ipak slabo podnose  stalno i obilno zalijevanje. 

Nisu se ponovno vjenčali, no Kertész je tri godine njegovao tu ženu; vikendom bi se prošetali, držali se za ruke i tako koračali, napravili krug oko bloka i među stablima promatrali prolaze prema nebu. Žena je do kraja treće godine toliko oslabjela da se više nije micala iz kuće, pa bi ju Kertész odjenuo i svaki su dan sjedili nekoliko sati pokraj širom otvorena prozora. Opet plačeš, zašto?, upitala bi ga žena, a on ne bi odgovarao. Nakon ženine smrti pripao mu je dvosoban stan u cijelosti, mogao se ponovno služiti kuhinjom i kupaonicom, koristio je čak i ženinu sobu, vratio u hodnik onaj ormarić s ladicama, baš tamo gdje se nekada protezala demarkacijska crta, a noću bi se oprezno, vukući noge centimetar po centimetar, prikradao ženinim vratima i osluškivao njezino disanje koje je dopiralo iznutra. Stajao bi pognut pred vratima i padalo bi mu na pamet da pitanje nije postoji li sreća, pa čak ni to što je ona, je li sreća isto što i odsutnost patnje, nego je sreća ono čega ćemo se, kada život prođe, ipak moći sjećati.

Prevela s mađarskog Xenia Detoni

Kažu da se i u Budimpešti zbio neki čudan slučaj. Toga zagušljivog kolovoškog subotnjeg poslijepodneva kada je i zrak stao i ništa se nije micalo, kada grad zna biti tako pust kao da na neki tajni nalog ne samo ljudi nego i auti nestaju s ulica, s njima čak i vrapci iz svih prašnjavih krošnji tamošnjih stabala, a iščezavaju i galebovi iznad Dunava i tek se izdaleka čuje neka vrsta mrmorenja, neko zujanje, neki šum za koji se ne zna odakle potječe ili što bi trebao značiti; i jednog je takvog poslijepodneva motor autobusa, sedmice koja prelazi Elizabetin most, iznenada zakazao. U golemu nagibnom vozilu bilo ih je tek nekoliko, pa slijedom toga to da je bus isprva samo usporavao i još se zahuktalim motorom ipak popeo do sredine nagiba mosta, gdje je utihnuo i stao, nije izazvalo neku veću graju. Dapače, putnici su i dalje spokojno čekali, a onda je vozač otvorio vrata kabine, stao pred njih i tarući ćelo priopćio da je zacijelo riječ o nekakvom kvaru na motoru, što je već javio centrali, no tko zna kad će oni stići; uostalom, vrijeme je godišnjih odmora i tko bi sad mogao reći je li to velika nevolja ili nije. Međutim, taj proćelav muškarac u znojem natopljenoj košulji još nije ni završio ono što je htio kazati, kad je ustajali zrak zatitrao od nekakve posve čudne škripe. Većina je putnika pomislila da je neki handrasti vozač nagazio kočnicu pokraj autobusa; međutim, drugog vozila na mostu, ni u blizini, a ni nešto dalje nije bilo. Nije prošla ni minuta kada je čudna škripa ponovno odjeknula, i sada više nije bilo dvojbe da njezin izvor valja tražiti unutar busa. Štoviše, zvuk je odjeknuo i treći put, no sada već kao da ni ne kani prestati. Povremeno bi se od toga prodornog kreštanja zatresli čak i prozori na busu; ono je nedvojbeno dopiralo s jednog od stražnjih duplih sjedala, s onoga na kojemu je sjedila samo jedna jedina putnica. Bila je to plavokosa, plavooka, krhka mlada žena, sudeći po srcoliku licu bljedunjava tena, vidno prestravljena i zaprepaštena. A kada se ta žena dignula i provukla u prolaz među sjedalima, putnici su jasno mogli vidjeti da je riječ o trudnici; trbuh joj se nadimao kao da je u nj skrila loptu za plažu, pa zbog toga tako snažno pritišće ruke o svoju opravu sa žutim cvjetnim uzorkom. Putnici su mogli čuti da to neobično kreštanje, ta škripa i zavijanje koje ne kani prestati, dolazi odande, ispod haljinice sa cvjetnim uzorkom.

I dok je žena samo stajala tamo u prolazu među sjedalima, s rukama na trbuhu, a ostali putnici buljili u nju, vozač se autobusa odvažio i polako, kao da ni sam ne može vjerovati u to što čini, sjeo natrag u svoju kabinu i pokušao ponovno pokrenuti motor. Uto je motor tako zaurlao kao da ga to ujutro prvi put pale u remizi, a bus poskočio i s lakoćom zarulao preko mosta, u golemu luku skrećući prema dunavskome keju.  

I kako se kroz otvorene prozore zakotrljao zrak i sve zapahnuo vonj vode s rijeke, žena je u opravi sa cvjetnim uzorkom sjela natrag na svoje mjesto, jer je odjedanput prestalo i ono kreštanje. A bus se, gotovo predući, kotrljao prema idućoj postaji. I tada su se i putnici okrenuli i pogled usmjerili prema naprijed, prema Gellértovoj planini, promatrajući Dunav i zgrade preko puta, a potom jedni za drugim počeli silazili i kretati svatko za svojim poslom.

Prevela s mađarskog Xenia Detoni