Kažu da se i u Budimpešti zbio neki čudan slučaj. Toga zagušljivog kolovoškog subotnjeg poslijepodneva kada je i zrak stao i ništa se nije micalo, kada grad zna biti tako pust kao da na neki tajni nalog ne samo ljudi nego i auti nestaju s ulica, s njima čak i vrapci iz svih prašnjavih krošnji tamošnjih stabala, a iščezavaju i galebovi iznad Dunava i tek se izdaleka čuje neka vrsta mrmorenja, neko zujanje, neki šum za koji se ne zna odakle potječe ili što bi trebao značiti; i jednog je takvog poslijepodneva motor autobusa, sedmice koja prelazi Elizabetin most, iznenada zakazao. U golemu nagibnom vozilu bilo ih je tek nekoliko, pa slijedom toga to da je bus isprva samo usporavao i još se zahuktalim motorom ipak popeo do sredine nagiba mosta, gdje je utihnuo i stao, nije izazvalo neku veću graju. Dapače, putnici su i dalje spokojno čekali, a onda je vozač otvorio vrata kabine, stao pred njih i tarući ćelo priopćio da je zacijelo riječ o nekakvom kvaru na motoru, što je već javio centrali, no tko zna kad će oni stići; uostalom, vrijeme je godišnjih odmora i tko bi sad mogao reći je li to velika nevolja ili nije. Međutim, taj proćelav muškarac u znojem natopljenoj košulji još nije ni završio ono što je htio kazati, kad je ustajali zrak zatitrao od nekakve posve čudne škripe. Većina je putnika pomislila da je neki handrasti vozač nagazio kočnicu pokraj autobusa; međutim, drugog vozila na mostu, ni u blizini, a ni nešto dalje nije bilo. Nije prošla ni minuta kada je čudna škripa ponovno odjeknula, i sada više nije bilo dvojbe da njezin izvor valja tražiti unutar busa. Štoviše, zvuk je odjeknuo i treći put, no sada već kao da ni ne kani prestati. Povremeno bi se od toga prodornog kreštanja zatresli čak i prozori na busu; ono je nedvojbeno dopiralo s jednog od stražnjih duplih sjedala, s onoga na kojemu je sjedila samo jedna jedina putnica. Bila je to plavokosa, plavooka, krhka mlada žena, sudeći po srcoliku licu bljedunjava tena, vidno prestravljena i zaprepaštena. A kada se ta žena dignula i provukla u prolaz među sjedalima, putnici su jasno mogli vidjeti da je riječ o trudnici; trbuh joj se nadimao kao da je u nj skrila loptu za plažu, pa zbog toga tako snažno pritišće ruke o svoju opravu sa žutim cvjetnim uzorkom. Putnici su mogli čuti da to neobično kreštanje, ta škripa i zavijanje koje ne kani prestati, dolazi odande, ispod haljinice sa cvjetnim uzorkom.

I dok je žena samo stajala tamo u prolazu među sjedalima, s rukama na trbuhu, a ostali putnici buljili u nju, vozač se autobusa odvažio i polako, kao da ni sam ne može vjerovati u to što čini, sjeo natrag u svoju kabinu i pokušao ponovno pokrenuti motor. Uto je motor tako zaurlao kao da ga to ujutro prvi put pale u remizi, a bus poskočio i s lakoćom zarulao preko mosta, u golemu luku skrećući prema dunavskome keju.  

I kako se kroz otvorene prozore zakotrljao zrak i sve zapahnuo vonj vode s rijeke, žena je u opravi sa cvjetnim uzorkom sjela natrag na svoje mjesto, jer je odjedanput prestalo i ono kreštanje. A bus se, gotovo predući, kotrljao prema idućoj postaji. I tada su se i putnici okrenuli i pogled usmjerili prema naprijed, prema Gellértovoj planini, promatrajući Dunav i zgrade preko puta, a potom jedni za drugim počeli silazili i kretati svatko za svojim poslom.

Prevela s mađarskog Xenia Detoni