|
Prošla je ponoć, no nije još svitalo kada je Kertésza iz sna prenula pomisao da je nešto zacijelo prespavao; preznojio se od užasa, ostao ležati u krevetu i otvorenih se usta borio za dah, objema rukama stiščući prsa kako bi barem tako uspio zauzdati zbrkano lupanje srca; promatrao je svjetlo na zidu koje je dopiralo izvana, a pritom, kao da je to samo nastavak njegova sna, jasno se prisjećao da je maloprije vidio robustnu zelenu ptičurinu koja je lijenim a ipak nečujnim mahanjem krila preletjela njihovu kuću; pridigao se i sjeo, golim stopalima opipavao pod, kako bi našao papuče, a onda se šljapkajući dovukao do prozora; Mjesec je obasjao sve, a kako Kertész već godinama nije bio navukao zastore, uz svjetlo punog mjeseca sve je bilo svjetlije napolju nego na dnu stana; po granju stabala ljeskalo se bijelo i ledeno inje, nije to bio snijeg, nego samo stisnuto inje, doimalo se još nestvarnijim već i zato što je smrznuto tlo između kuća ostalo crno, a iz smjera rijeke ili čak s drugoga kraja grada dopiralo je neko tupo zujanje, zapravo tutnjava s nekakvim škljocanjem, kao kad neki golemi stroj dašće u praznom hodu. Toliko o bijelom Božiću, rekao je Kertész, a zatim dodao: koliko je sati, još ne sviće, a uto su se, kao da mu stiže odgovor, iz kuhinje začula dva otkucaja sata; udarci su se zvona kretali kroz stan polagano i u valovima, kao u vodi stajaćici. Kertész odjenu kućni ogrtač i otškrinu vrata suprugine sobe i, premda je već treću godinu živio posve sam, još je uvijek sa strahom otvarao ta vrata, kao da se pribojavao odbijanja, jer osamnaest godina nije smio ni taknuti kvaku otkad je na sudu razvrgnut njihov brak, i to nakon što su dvanaest godina bili muž i žena: ona je tada strpljivo pričekala da on objesi kaput, skine cipele i odloži torbu kako bi mu priopćila da mu više ne želi biti suprugom. Kertész nije ulazio u rasprave, samo je promatrao ljeskanje svjetla lampe u predsoblju na snježnobijelom i hladnom čelu svoje žene, a zatim pustio vruću vodu u kadu, sjeo u nju, i skriven iza žubora vode, tiho i dugo plakao. Dvosobni su stan, sukladno dogovoru, podijelili i Kertész se više nije smio obraćati ženi, smio je koristiti samo desnu stranu predsoblja, u kuhinju nije smio, kupaonicom i zahodom raspolagao bi ujutro nakon ženina odlaska i navečer, između osam i devet sati, a noću bi dugo prisluškivao ženino disanje iz druge sobe. Katkada bi se oprezno, povlačeći noge centimetar po centimetar, prikradao ženinim vratima; međutim, nakon što je u mraku uz golem štropot srušio ormarić s ladicama koji je žena namjerno postavila na demarkacijsku crtu u stanu, više se nije usuđivao šuljati i vrebati, pa se tada naviknuo na micanje zastora s prozora u svojoj sobi. Nakon nekih četiriju godina nastupilo je neko dulje razdoblje u kojemu žena ne bi noću spavala kod kuće, pa je Kertész tada satima stajao kod prozora i promatrao tlo kroz procjepe među granama, a onda mu se negdje potkraj osamnaeste godine jednog maglovitog i tupog nedjeljnog poslijepodneva pričinilo da čuje plakanje iz smjera čvrsto zaključanih vrata; bio je to suhi plač, nalik kašljucanju. Zatim se začuo ženin glas kako doziva njegovo ime, pa je tako nakon dugih godina opet prekoračio njezin prag: bivša mu je supruga bespomoćno ležala na krevetu, a smrad se širio oko nje kao da sobu ispunjavaju anđeli osuđeni na truljenje.
Nisu se ponovno vjenčali, no Kertész je tri godine njegovao tu ženu; vikendom bi se prošetali, držali se za ruke i tako koračali, napravili krug oko bloka i među stablima promatrali prolaze prema nebu. Žena je do kraja treće godine toliko oslabjela da se više nije micala iz kuće, pa bi ju Kertész odjenuo i svaki su dan sjedili nekoliko sati pokraj širom otvorena prozora. Opet plačeš, zašto?, upitala bi ga žena, a on ne bi odgovarao. Nakon ženine smrti pripao mu je dvosoban stan u cijelosti, mogao se ponovno služiti kuhinjom i kupaonicom, koristio je čak i ženinu sobu, vratio u hodnik onaj ormarić s ladicama, baš tamo gdje se nekada protezala demarkacijska crta, a noću bi se oprezno, vukući noge centimetar po centimetar, prikradao ženinim vratima i osluškivao njezino disanje koje je dopiralo iznutra. Stajao bi pognut pred vratima i padalo bi mu na pamet da pitanje nije postoji li sreća, pa čak ni to što je ona, je li sreća isto što i odsutnost patnje, nego je sreća ono čega ćemo se, kada život prođe, ipak moći sjećati.
Prevela s mađarskog Xenia Detoni
|
